Porodica kojoj je život u Srebrenici izbor, a ne nužnost

Moje kćerke na muzičku nastavu idu same, samoinicijativno, ne moram ih podsjećati i napominjati, niti ih forsirati, kaže Jasna

 

Jasna i njen muž Mustafa su u Srebrenicu doselili 2005. godine. Mustafa je tada dobio posao u CIMOS-u, što ga je i dovelo u ovaj grad iz kojeg neće otići uprkos činjenici da sada radi u Tuzli. Jasna je, s druge strane, dvije godine nakon što su doselili u Srebrenicu počela raditi kao pripravnica u lokalnom obdaništu. Danas je odgajateljica s mnogo godina iskustva i kaže da je ljudi s kojima živi i okruženje u kojem radi čine sretnom. Njihove troje djece, Lamija, Zerina i Haris, pohađaju muzičku nastavu u Kući dobrih tonova. Kćerke uče svirati gitaru i klavir i članice su hora, dok njihov sin osnove muzičkog obrazovanja usvaja u vrtiću, gdje s njim radi nastavnik Goran.

Gitara i klavijature su u radnom kutku njihovog stana u kojem nas je dočekala Jasna riječima da nije bilo lako doći u Srebrenicu i započeti život, ali sada bi bilo mnogo teško ako bi ih što primoralo da je napuste.

Ne znam gdje bih drugo mogla živjeti… Nekako smo se ovdje navikli, mali je grad i sve se može obaviti usput, od kupovine do obaveza u administraciji. Kad planiramo odmor, obavezno planiramo jedan dio odmora provesti u Srebrenici, gdje se osjećamo najbolje. Kad smo negdje drugo, kod naših roditelja ili izvan zemlje, djeca počnu pitati kada će u svoju Srebrenicu. Bilo je teško odlučiti se doći i živjeti u Srebrenicu, ali sada smo sretni i ne mislimo nigdje ići. Ovo je naša kuća.

U njihovom stanu su dva papagaja koji svojim glasanjem čine da ovaj dom bude još veseliji, a o njima brinu Lamija i Zerina, hrane ih i sviraju im.

Jasna kaže da nikada nije imala nikakvih problema u Srebrenici, a koliko njena djeca uživaju u onome što za njih pripremaju uposlenici i nastavnici u Kući dobrih tonova najbolje pokazuje činjenica da se one uvijek raduju aktivnostima i ne propuštaju časove.

„Mi smo za Kuću dobrih tonova čuli davno. Tada je Lamija bila u vrtiću. Kasnije se ona upisala u mali hor i počela svirati klavir, a onda je Zerina pošla za njom. Do sada su putovale u Konjic, Zenicu, Sarajevo… U neke gradove u Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj… Vjerujem ljudima koji rade tamo, oni naprave Viber grupu s roditeljima kad negdje otputuju, pa mi imamo sve informacije iz prve ruke i  možemo im se javiti kad god za tim ima potrebe“, govori Jasna, napominjući kako je, zbog porodica slabijeg imovinskog stanja, jako bitno što su sve aktivnosti u Kući dobrih tonova besplatne.

„One na muzičku nastavu idu same, samoinicijativno, ne moram ih podsjećati i napominjati, niti ih forsirati. Što se mene tiče, hvala ljudima koji rade tamo i koji se brinu o našoj djeci. Svi mi znamo koliko koštaju časovi klavira, pjevanja, gitare… Mi to sve imamo ovdje i to besplatno. Kroz ovu školu se naša djeca i osamostaljuju.“

Iako je Srebrenica mali grad, ovdje ljudi opet mogu pronaći zanimljive sadržaje ukoliko to žele. Jasna zimi vikende porodično provodi na Guberu, gdje se djeca mogu igrati i uživati u svježem zraku i zdravom prirodnom okruženju, dok ljeti rado odlaze na jezero Perućac.

„U Srebrenici ima malo ljudi, ja bih voljela da nas je više, al’ opet kad odeš u veći grad, bude neobično… Nismo navikli da čekamo u marketu ili u opštini. Ovdje smo svugdje prvi. Prednost malog grada je višestruka. Ako mi ikada zatreba da ostavim dijete kod nekoga, u komšiluku se mogu obratiti bilo kome i svi će mi učiniti uslugu. Zavole se i ljudi i kraj…“

Kad smo pitali Lamiju da li više voli biti na časovima hora ili na časovima klavira, odgovorila je da, zbog drugarica s kojima provodi vrijeme, više voli časove hora, dok njena sestra priznaje da je gitaru teško naučiti svirati, no, tek je počela i ne misli odustajati. Obje su nam pokazale nešto od onoga što uvježbavaju uoči koncerta u Sarajevu, kojem se raduju i na koji će s njima putovati i njihovi roditelji.

Gledala sam ih uživo kada su nastupale na koncertu u Zagrebu… Vidjevši kadrove iz dvorane Lisinski, koja je bila puna do posljednjeg mjesta, zaplakala sam. Djeca iz Srebrenice to zaslužuju, priča Jasna, koja pohvaljuje i činjenicu da u Kući dobrih tonova ima sadržaja i za roditelje.

„Dva puta sedmično odlazim na fitnes koji se tamo organizira. S obzirom da je stresno raditi s malom djecom, meni to dođe kao terapija, a usput se vidim s nekim dragim prijateljicama. Iskoristimo tu priliku da se družimo i osmišljavamo neke nove sadržaje za nas.“

Čuli smo još priča koje svjedoče kako je uspostava nekih novih, boljih, prilika u Srebrenici moguća ukoliko se udruže ljudi koji taj grad vole i u njemu žele živjeti, a na izlasku nam se javio Mustafa iz Tuzle, poručivši da u Srebrenici ima još pregršt pozitivnih priča i da ih trebamo pričati.

Iz stana nas je ispratila energija koja daje razloge za optimizam, a nakon svega nekoliko minuta hoda mogli su se sve jasnije čuti tonovi, pjesma i graja iz prostorija Kuće dobrih tonova iz kojih će, pred kraj dana, izlaziti djeca, a svako će od njih idući svojim putem pronositi osmijeh kroz grad.

 

*U narednom periodu ćemo objavljivati priče o djeci Kuće dobrih tonova. Ovo je treći sadržaj iz tog serijala, a prethodno ste mogli pročitati priču Đorđe i rock&roll.

.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *