Sestre Lejla i Mirsada žive u Potočarima i već pet godina pohađaju muzičku nastavu u Kući dobrih tonovau Srebrenici. Lejla svira klavir i zajedno je sa svojom starijom sestrom u horu. Ugostile su nas u stanu u kojem žive s roditeljima. Otac Mirsad nema stalno zaposlenje, radi kao građevinac „na dnevnicu“ i zadovoljan je onim što mu je život odredio, dok majka Adisa svoje zdravstveno i penziono osiguranje uplaćuje kroz gazdinstvo koje je registrovala na ime uzgoja malina.
Naime, Mirsad je, nakon što mu je prijatelj dao na korištenje imanje blizu zgrade u kojoj živi, posadio pet duluma malina, a plodovi, kad dođe vrijeme da se prodaju, čine dodatni prihod. U malinjaku rade svi, a sestre pomažući roditeljima svake godine osiguraju sebi džeparac.
„Plaćamo im branje malina. Bolje da plaćamo njima, nego nekome drugom. Učimo ih da mogu sebi zaraditi. Učimo ih o vrijednostima, o radu, o novcu…“, kaže Adisa dodavši da se maline moraju brati u rano jutro, dok temperature nisu visoke, te da plod brzo mora biti smješten u hladnjače.
Nakon što su doselili u Potočare iz Tuzle, gdje su se upoznali i vjenčali, Mirsad i Adisa su sve napravili iz ničega. Kažu da se u Srebrenici može živjeti od svoga rada, ali je važno odvažiti se, upustiti se u poslove i ne očekivati pomoć sa strane.
„Ovdje nisu visoki troškovi života. Bilo gdje da živimo morali bismo, naprimjer, plaćati časove muzičke škole. Autobuske karte su skuplje, režijski troškovi su veći, gužve u velikim gradovima su nepodnošljive… A ovo je bogat kraj, čisto je i očuvano. Skupimo stotinu kilograma gljiva i sve prodamo. Ispečemo dvije stotine tegli pekmeza i sve ih prodamo. Pored malina imamo i plastenik. Sve što ne iskoristimo, također, prodamo. Jeste da je teško, da ima mnogo posla, ali ja sam zadovoljan čovjek. Imam dvije zlatne kćerke i sretan brak, pa sve drugo mogu stići i obezbijediti svojim rukama,“ kaže Mirsad, dok njegova supruga naglašava kako uvijek požele svoje Potočare kad god odu negdje, svejedno na koliko dana.
Nije ovdje ružno kako ljudi pričaju i mi nemamo namjeru da idemo odavde. Moj muž je jedno vrijeme radio u Finskoj, ali brzo se vratio… Sjećam se, kćerke su bile tužne kad je on bio u inostranstvu. Nama je ovdje lijepo, a kad god negdje odemo, jedva čekamo da dođemo svojoj kući.
Lejla je rođena 2008, a njena sestra godinu dana ranije. Obje su odrasle u Potočarima, a u matičnoj knjizi rođenih Zvornik je upisan kao mjesto rođenja. Osim što pomažu roditeljima tokom poslova oko malina, zajedno s njima beru gljive i borovnice. Pomagale su još i dok su njihovi roditelji držali ovce.
Nama je najvažnije da naše kćerke budu sretne, a biće ukoliko se potrudimo da im omogućimo sadržaje koje zaslužuju i koji će ih upućivati na dobro i lijepo, a Kuća dobrih tonova je zasigurno takvo mjesto. Osim što uče pjevanje i sviranje, gore pohađaju i njemački jezik, što im stvara velike olakšice u redovnoj nastavi, priča Adisa.
Dok sjedimo i razgovaramo o životu u Srebrenici, o poteškoćama s kojima se roditelji susreću tokom odgajanja djece, saznajem da Mirsad trenutno radi na izgradnji velikog staračkog doma, te nam pokaza slike kompleksa koji će se sastojati od nekoliko objekata, parkova i parkinga. Onda ugledasmo imena njegovih kćerki na diplomama i priznanjima koje se nađoše na stolu. Među desetinama njih, ukaza se priznanje uručeno tokom Dana općine Srebrenica, a povodom rezultata koje su postignuti predstavljajući grad na državnim i međunarodnim takmičenjima iz različitih oblasti. Tu su medalje i Lejlini likovni radovi. Radovi su uglavnom apstraktni, sa mnogo žute boje i pravim linijama. Nailazimo i na đačke knjižice u kojima su pohvale za odličan uspjeh i primjereno vladanje, dok fotografije svjedoče o putovanjima na koncerte i kampove.
„Najljepše nam je bilo kad smo putovale u Zagreb. U velikoj koncertnoj dvorani smo imali nastup, a sala je bila puna i svi su slušali kako izvodimo pjesme koje smo vježbali. Bilo je prelijepo. Tamo smo se ponovo srele sa drugarima koji su bili naši gosti u Srebrenici, tokom muzičkog kampa. Mnogo puta smo imali koncert u Sarajevu, nastupale smo i u Konjicu. Nikad nam nije dosta sviranja i pjevanja, pa često vježbamo u stanu, kad god imamo vremena“, priča Lejla, govoreći o svom i sestrinom iskustvu tokom boravka na koncertu Kuća dobrih tonova u Lisinskom.
Njihova soba je sređena i ukrašena. Pokazuju nam klavijature i medalje. Sve je u znaku škole, muzike i sporta. Na zidovima su pohvale i „kućna pravila“. Kad ih pitam šta su to „kućna pravila“, one odgovaraju da je to poklon od roditelja, a njihova majka veli kako je bitno da se zna kad što počinje i kad završava kako bi bilo vremena za sve obaveze i zabavu. Pričaju mi kako im nije teško raditi s roditeljima, pa kažu kako to smatraju korisnim kako za sebe tako i za porodicu.
Kuća dobrih tonova je najsigurnije mjesto za djecu u Srebrenici. Da nije tog prostora, našoj djeci bi ostao samo parking. Mogu reći da su sigurniji samo vlastiti domovi, priča Mirsad dodavši da se nimalo ne brine kad njegove kćerke otputuju negdje na koncert ili kamp.
„Osjećamo se sigurno kao da smo mi s njima. U početku je bilo sekiranja, ali vremenom, kad smo stekli povjerenje, briga je nestala. U Srebrenici su ljudi imali neprijatna iskustva sa organizacijama i udruženjima, pa su malo rezervisani po tom pitanju.“
Mirsad svaki čas pogleda da li je njegova mlađa kćerka zaspala, jer već duže vrijeme šuti glavnom naslonjena na njegovo rame. Otkriva nam kako se trudi da neprestano razgovara sa svojom djecom. Pričaju o svim temama i nemaju tajni između sebe, jer, kako kaže, one se mogu bojati samo nepoznatog, ali ako im to učini poznatim, onda nema prostora za strah. U tom času se Lejla nasmijala.
Iako je zima nastupila, vedro je nebo i toplo je. S cigaretom u ruci, Mirsad nas provodi u malinjak. Napominje koje poslove treba završiti prije snijega. Mirsada ubire zaostale plodove i donosi ih da probamo. Dok prolazimo između redova, zastajemo da bi pokazali gdje se pravi starački dom…
Doba je godine kad se brzo se smrkava, pa smo se hitro spakovali, pozdravili s domaćinima i krenuli iz Potočara u Srebrenicu. U zgradama svijetli tek pokoja sijalica, pa je lako zaključiti da su rijetke ovakve kuće, čiji ukućani o sebi govore više djelima nego riječima, sretni s onim što im je život dao na mjestu koje im određeno, a previše je njih koji ovaj grad napuštaju ostavljajući ga u amanet onima koji će puniti kapacitete staračkih domova.
