Đorđe je u Kuću dobrih tonova je došao s namjerom da nauči svirati gitaru. Nedugo zatim, priključio se horu, da bi na kraju, kad su nastavnici prepoznali njegove potencijale, počeo svirati bubnjeve
Đorđe je tinejdžer koji živi u Bratuncu. Tri godine svira bubnjeve u Kući dobrih tonova u Srebrenici, sluša rock&roll, navija za Željezničar i želi otići na koncert Metallice. Kad ga upoznate, pomislit ćete da ne pripada svojoj generaciji, smartphone mu nije non-stop u rukama, priča o muzici s razumijevanjem poruka koje muzika emitira u društvo, ima svoj YouTube kanal na kojem pokazuje vještine za bubnjevima, ide u frizersku školu i želi biti frizer u rodnom gradu. Nosi crnu duksericu i crne pantalone, a oko vrata mu je veliki bedž najdražeg rock&roll sastava. Zatekli smo ga u porodičnoj kući, iznajmljenoj jednospratnici, s roditeljima i mlađim bratom.
U Kuću dobrih tonova je došao s namjerom da nauči svirati gitaru. Nedugo zatim, priključio se horu, da bi na kraju, kad su nastavnici prepoznali njegove potencijale, počeo svirati bubnjeve. Prvi koraci su bili teški, kaže, ali kasnije je sve išlo lakše.
“Kad sam počeo svirati bubnjeve, to mi se dopalo i nisam imao dilemu da li da nastavim. Napredujem dobro, sad već mogu svirati stvari koje čujem. Rock&Roll je u moj život ušao slučajno. Slušao sam svašta, svaki žanr po nekoliko dana i dosadi. Rok mi nije dosadio”, priča Đorđe napominjući da je nedavno na svom YouTube kanalu objavio video na kojem se vidi kako je odsvirao pjesmu Za Esmu od Bijelog Dugmeta.
Kaže da se u Bratuncu čak i može pronaći neko kod koga se može ići na privatne časove gitare, ali da je bubnjeve jedino mogao naučiti svirati u Kući dobrih tonova. Osim što se bavi muzikom, Đorđe već par godina vježba glumu u lokalnom pozorištu. Sjeća se da je odigrao nekoliko rola, a posebno mu je draga ona u kojoj je glumio bogatog šejka. Dodaje da u njegovom gradu tinejdžeri mogu još učiti narodne plesove u kulturno-umjetničkim društvima ili trenirati neki sport u lokalnim klubovima. Donedavno su neki entuzijasti uspijevali organizirati festival alternativne muzike koji je, što zbog slabog interesa, što zbog manjka podrške, morao biti ugašen.
Dok razgovaramo, saznajemo da njegov otac, Drago, radi u Gradskoj čistoći, a majka, Gordana, je domaćica. Mlađi brat ide u osnovnu školu i priča o fudbalu.
Njegovi roditelji poznaju nastavnike s kojima Đorđe vježba i od kojih uči svirati bubnjeve. Ima povjerenja u njih i vjeruje da bi njegov sin, da kojim slučajem nije otišao u Kuću dobrih tonova, teško našao okruženje za sebe u sredini u kojoj živi.
“Redovno kontaktiram s osobama iz muzičke škole, sve se dogovorimo i ne brinem za svog sina. Kad putuju, on je siguran da će sve biti uredu, jer su sve aktivnosti unaprijed isplanirane i nema prostora za improvizaciju. On ne voli mnogo da izlazi, teško pronalazi okruženje koje mu odgovara. Primijetio sam da sviranje pozitivno utiče na njega. I baš zbog toga je bitno da postoji Kuća dobrih tonova jer je to mjesto gdje djeca mogu pokazati svoje potencijale i talente”, kaže Drago.
Đorđe ide dva puta sedmično na časove bubnjeva. Putuje školskim autobusom nakon nastave, provede pet-šest sati, i vrati se autobusom koji organizirano prevozi učenike.
Iz Kuće dobrih tonova su mu poklonili set bubnjeva, a njegova majka kaže kako je on i do sada stalno svirao u kući. Non-stop, govori, nešto lupka rukama po stolu i stalno je u muzici.
„Đorđe slabo izlazi. I nama je pravo važno da on ide na bubnjeve, jer drugačije teško može naći mjesto za sebe…“, kaže Gordana.
Saznajemo kako mladi iz Bratunca redovno odlaze u inostranstvo. Odlaze i porodice, jer im je teško u sredini u kojoj žive pronaći posao ili, ako već rade, posao nije dobro plaćen, plate kasne i nemaju radi čega ostati.
„Kad bih imao neku sigurnost i ja bih otišao. S porodicom, naravno. Odavde ljudi idu negdje, nemam pojma gdje, u Rusiju, u Njemačku, u Ameriku, u Australiju… Odlasci odavde su postali trend. Niko neće da se pati. Svima nešto drugo izgleda bolje. Ja sam bio bez firme godinama, radio sam svašta, išao u Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru… Da nisam dobio ovaj posao, vjerovatno bismo negdje otišli zajedno“, govori Drago, naglašavajući da radi i mimo radnog vremena.
„Platu kad primim rasporedim je na fiksne troškove, i ona je gotova. Valja platiti kiriju, režije, djeci kupiti garderobu, uzeti im školski pribor… Moram raditi i za dnevnicu, vikendom i kad sam slobodan, da popunim budžet. Nije bitno šta. Radim šta god treba. Veliki su troškovi školovanja za djecu i ono što se mora – mora se. I još bi se trebalo kupiti štagod, al’ ne može se. I ko bi uspio u takvoj situaciji platiti za djecu privatne časove muzike, sporta, bilo čega? Ovdje bi sistem trebao obezbijediti sadržaje za djecu i mlade“, kaže Drago.
Nastavnici u Kući dobrih tonova rado govore o tome kako se Đorđe isticao po svom talentu i karakteru od samog početka. Ima, kažu, mnogo drugačiji pogled na svijet koji ga okružuje od svojih vršnjaka, od njega se teško može čuti neki ružan komentar, ali se može čuti dobra šala. Vidjeli smo ga u učionici kako sa kolegom iz sekcije improvizira svirajući bubnjeve, dok im nastavnik Jasmin ukazuje na greške i govori koje bi stvari mogli unaprijediti.
“Imam drugova, ali rijetko ko ima svoj pravac razmišljanja. Svi su kopija jedni drugih. Kad sam počeo svirati bubnjeve, slušao sam neke bendove, a onda su mi nastavnici otkrili druge bendove. DreamTheater, na primjer, mi je otvorio oči”, priča Đorđe dodavši da, kad završi frizersku školu, namjerava raditi u nekom od lokalnih salona i onda otvoriti svoj.
Đorđe i njegov brat su nam pokazali svoju sobu. Na jednom zidu su posteri rock&roll sastava, Tifa i ekipa kluba s Grbavice, dok su na drugom zidu dres i šal Partizana. Iz sobe se kroz prozor vide druge kuće, sve su iste i podsjećaju na radničke barake, a nebo iznad njih je bilo mutno. Rominjala je kiša i sve što se u jednom času moglo čuti je zveket suđa u kuhinji.
Rastali smo se uz dogovor da će Đorđe doći u Sarajevo da gleda svoju fudbalsku ekipu.
*U narednom periodu ćemo objavljivati priče o djeci Kuće dobrih tonova. Ovo je treći sadržaj iz tog serijala, a prethodno ste mogli pročitati priču o sestrama Lejli i Mirsadi.
