”Moje kćerke na muzičku nastavu idu same, samoinicijativno, ne moram ih podsjećati i napominjati, niti ih forsirati.
Jasna Avdić
Jasna i njen muž Mustafa su u Srebrenicu doselili 2005. godine. Mustafa je tada dobio posao u CIMOS-u, što ga je i dovelo u ovaj grad iz kojeg neće otići uprkos činjenici da sada radi u Tuzli. Jasna je, s druge strane, dvije godine nakon što su doselili u Srebrenicu počela raditi kao pripravnica u lokalnom obdaništu. Danas je odgajateljica s mnogo godina iskustva i kaže da je ljudi s kojima živi i okruženje u kojem radi čine sretnom. Njihove troje djece, Lamija, Zerina i Haris, pohađaju muzičku nastavu u Kući dobrih tonova. Kćerke uče svirati gitaru i klavir i članice su hora, dok njihov sin osnove muzičkog obrazovanja usvaja u vrtiću, gdje s njim radi nastavnik Goran.
Gitara i klavijature su u radnom kutku njihovog stana u kojem nas je dočekala Jasna riječima da nije bilo lako doći u Srebrenicu i započeti život, ali sada bi bilo mnogo teško ako bi ih što primoralo da je napuste.
![](https://houseofgoodtones.org/wp-content/uploads/2020/10/abcd-2.jpg)
“Ne znam gdje bih drugo mogla živjeti… Nekako smo se ovdje navikli, mali je grad i sve se može obaviti usput, od kupovine do obaveza u administraciji. Kad planiramo odmor, obavezno planiramo jedan dio odmora provesti u Srebrenici, gdje se osjećamo najbolje. Kad smo negdje drugo, kod naših roditelja ili izvan zemlje, djeca počnu pitati kada će u svoju Srebrenicu. Bilo je teško odlučiti se doći i živjeti u Srebrenicu, ali sada smo sretni i ne mislimo nigdje ići. Ovo je naša kuća.”
U njihovom stanu su dva papagaja koji svojim glasanjem čine da ovaj dom bude još veseliji, a o njima brinu Lamija i Zerina, hrane ih i sviraju im.
Jasna kaže da nikada nije imala nikakvih problema u Srebrenici, a koliko njena djeca uživaju u onome što za njih pripremaju uposlenici i nastavnici u Kući dobrih tonova najbolje pokazuje činjenica da se one uvijek raduju aktivnostima i ne propuštaju časove.
„Mi smo za Kuću dobrih tonova čuli davno. Tada je Lamija bila u vrtiću. Kasnije se ona upisala u mali hor i počela svirati klavir, a onda je Zerina pošla za njom. Do sada su putovale u Konjic, Zenicu, Sarajevo… U neke gradove u Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj… Vjerujem ljudima koji rade tamo, oni naprave Viber grupu s roditeljima kad negdje otputuju, pa mi imamo sve informacije iz prve ruke i možemo im se javiti kad god za tim ima potrebe“, govori Jasna, napominjući kako je, zbog porodica slabijeg imovinskog stanja, jako bitno što su sve aktivnosti u Kući dobrih tonova besplatne.
„One na muzičku nastavu idu same, samoinicijativno, ne moram ih podsjećati i napominjati, niti ih forsirati. Što se mene tiče, hvala ljudima koji rade tamo i koji se brinu o našoj djeci. Svi mi znamo koliko koštaju časovi klavira, pjevanja, gitare… Mi to sve imamo ovdje i to besplatno. Kroz ovu školu se naša djeca i osamostaljuju.“
Iako je Srebrenica mali grad, ovdje ljudi opet mogu pronaći zanimljive sadržaje ukoliko to žele. Jasna zimi vikende porodično provodi na Guberu, gdje se djeca mogu igrati i uživati u svježem zraku i zdravom prirodnom okruženju, dok ljeti rado odlaze na jezero Perućac.
„U Srebrenici ima malo ljudi, ja bih voljela da nas je više, al’ opet kad odeš u veći grad, bude neobično… Nismo navikli da čekamo u marketu ili u opštini. Ovdje smo svugdje prvi. Prednost malog grada je višestruka. Ako mi ikada zatreba da ostavim dijete kod nekoga, u komšiluku se mogu obratiti bilo kome i svi će mi učiniti uslugu. Zavole se i ljudi i kraj…“
![](https://houseofgoodtones.org/wp-content/uploads/2020/10/abcd-3.jpg)
Kad smo pitali Lamiju da li više voli biti na časovima hora ili na časovima klavira, odgovorila je da, zbog drugarica s kojima provodi vrijeme, više voli časove hora, dok njena sestra priznaje da je gitaru teško naučiti svirati, no, tek je počela i ne misli odustajati. Obje su nam pokazale nešto od onoga što uvježbavaju uoči koncerta u Sarajevu, kojem se raduju i na koji će s njima putovati i njihovi roditelji.
“Gledala sam ih uživo kada su nastupale na koncertu u Zagrebu… Vidjevši kadrove iz dvorane Lisinski, koja je bila puna do posljednjeg mjesta, zaplakala sam. Djeca iz Srebrenice to zaslužuju”, priča Jasna, koja pohvaljuje i činjenicu da u Kući dobrih tonova ima sadržaja i za roditelje.
„Dva puta sedmično odlazim na fitnes koji se tamo organizira. S obzirom da je stresno raditi s malom djecom, meni to dođe kao terapija, a usput se vidim s nekim dragim prijateljicama. Iskoristimo tu priliku da se družimo i osmišljavamo neke nove sadržaje za nas.“
![](https://houseofgoodtones.org/wp-content/uploads/2020/10/abcd-4.jpg)
Čuli smo još priča koje svjedoče kako je uspostava nekih novih, boljih, prilika u Srebrenici moguća ukoliko se udruže ljudi koji taj grad vole i u njemu žele živjeti, a na izlasku nam se javio Mustafa iz Tuzle, poručivši da u Srebrenici ima još pregršt pozitivnih priča i da ih trebamo pričati.
Iz stana nas je ispratila energija koja daje razloge za optimizam, a nakon svega nekoliko minuta hoda mogli su se sve jasnije čuti tonovi, pjesma i graja iz prostorija Kuće dobrih tonova iz kojih će, pred kraj dana, izlaziti djeca, a svako će od njih idući svojim putem pronositi osmijeh kroz grad.
*U narednom periodu ćemo objavljivati priče o djeci Kuće dobrih tonova. Ovo je treći sadržaj iz tog serijala, a prethodno ste mogli pročitati priču Đorđe i rock&roll.