Djecu ne učim samo muzici, učim ih ljudskim vrijednostima.

Kenan Glavinićnastavnik u Kući dobrih tonova

Kenan Glavinić se muzikom bavi od sedme godine. Najprije je završio osnovnu i srednju muzičku školu u Tuzli, a kasnije je upisao Muzičku akademiju u Sarajevu. U fokusu njegovog djelovanja je rad s djecom. Nastoji ih naučiti osnovama muzike i ponuditi im druge sadržaje kao alternativu onome u čemu odrastaju.

Kuću dobrih tonova je došao prije osam godina, a od tada do danas s djecom vježba klavir i harmoniku. Njegov primarni cilj nije da ih nauči svirati, nego da ih nauči slušati muziku. Koliko u tome uspijeva rekao nam je u kratkom razgovoru koji smo vodili online u jeku pandemije Coronavirusa.

Kuću dobrih tonova je došao prije osam godina, a od tada do danas s djecom vježba klavir i harmoniku. Njegov primarni cilj nije da ih nauči svirati, nego da ih nauči slušati muziku. Koliko u tome uspijeva rekao nam je u kratkom razgovoru koji smo vodili online u jeku pandemije Coronavirusa.

U Kući dobrih tonova se zbog vanrednih okolnosti muzički časovi izvode online. Reci mi nešto više o tom procesu. Na koji način radiš sa djecom? Jeste li uspješni?

Nastojim da nam svima olakšam. Snimim matrice, pošaljem im, oni preslušavaju, onda pošalju svoje vježbe. Nedavno sam napravio matricu za jednu staru italijansku pjesmu Lasciatemi cantare. Odsvirao sam je, pojednostavio i poslao djeci da slušaju, da im to uđe u uho. Onda ću im, jednom po jednom, slati tutorijal kako da oni to odsviraju. Kad poslije od njih dobijem snimke, mogu upratiti koliko su dobro uvježbali. Onda radimo ponovo. Ispravljamo pogrešno i učimo novo.

Jesu li tutorijali tekstualnog karaktera, ili?

Šaljem im video klipove sa objašnjenjima kako da nešto odsviraju. Šaljem im i notne zapise. Sviram i snimam ruke dok sviram. Bukvalno im nacrtam šta da rade. Ne treba im puno vremena da to uvježbaju. Znam tačno šta hoću da dobijem od njih i mogu prepoznati u ton šta oni odsviraju. Nastojim da materijali koje njima šaljem budu prilagođeni prilikama u kojima radimo. Najbolje će učiti ukoliko budu slušali ono što trebaju odsvirati. No, svejedno, treba im puno asistencija, ali u principu vrlo brzo nauče osnove.

Zašto baš Lasciatemi cantare?

To je stara italijanska pjesma, mislim da je u Italiji samo himna popularnija od nje, i hoćemo da je uvježbamo svirati.

Na taj način nastojimo biti uz italijanski narod koji trenutno prolazi kroz veliku krizu zbog širenja Coronavirusa. Mislimo o njima.

Koji je najbolji način učenja osnova u muzici? Šta preporučuješ?

Kako rekoh, časovi jedan na jedan su zakon. Najbolja moguća nastava je kada sjediš sa đakom i sipaš mu u glavu. Hajde ovako, hajde onako, imaš hiljadu načina kako da se nešto izvede i pitanje je hoće li uspjeti.

Najsretniji bih bio da možemo normalno raditi, ali evo, tehnologija pomaže na svoj način, pa postignemo nešto. Bitno je da smo tu, prisutni u svijetu djece s kojom radimo čineći tako i njima i sebi vrijeme zanimljivijim.

Kad si već izabrao pjesmu koju vježbate i kad znamo zašto si se baš za nju odlučio, je li to djeci interesantno?

Zavisi od učenika. Nekima je interesantno jedna stvar, a nekima nešto sasvim drugo. No, ovo je jedna lijepa pjesma i nadam se da će uspjeti prepoznati emociju koju ova pjesma ima. Djeca prepoznaju da smo ušli u vanrednu situaciju i odlučili su se raditi na način na koji radimo i razumiju da i ovom pjesmom šaljemo poruku solidarnosti, empatije i razumijevanja. Volio bih da i oni uživaju u ovome koliko sam i ja uživao pripremajući materijale za njih.

Kako djecu možemo privoljeti da uživaju u klasičnoj muzici? Ili u pjesmama koje su evergrini?

Koliko god da je djeci internet olakšao život, u tom su se svijetu navikli na dostupnost sadržaja i više nema onog svijeta u kojem se od njih traži da istražuju, u kakvom je odrastala moja generacija… Oni šta god čuju – lako pronađu. Većina stvari su postale toliko banalne da je teško pronaći kvalitetne materijale, a da su njima istovremeno zanimljivi. Kad su klinci non-stop izloženi prosječnom i ispodprosječnom sadržaju, onda je njih teško zainteresirati za, naprimjer, Lasciatemi cantare.

Ako povučem paralelu, u ranoj fazi svog odrastanja sam jako volio Deep Purple i uživao sam u njihovoj muzici. Kasnije se pojavo Limp Bizkit i moja generacija je bila time bombardovana, a to je daleko manje kvalitetan bend o onih koje sam slušao. Spomenut ću Pink Floyd ili Led Zeppelin. Sad, kad stvari pogledam s distance, u odnosu na ono čemu su izložena djeca danas, ipak taj Limp Bizkit ima svoje kvalitete. Razumiješ? Standard je tako nisko pao i u mnoštvu sadržaja izgubio se kvalitet. Nestalo je i prosjeka. Najbolje prolaze oni sadržaji koji od nas i naše djece ne traže angažman, promišljanje, zapitanost, nego su tek u službi industrije zabave. Bojim se da se neće desiti da neko kroz dvadesetak godina kaže, ovako kao ja, da je bila dobra ona muzika za koju sam nekoć govorio da nema kvalitete.

Zašto recentna popularna muzika tako zanimljiva mlađim generacijama? Šta je njen sadržaj?

Pa ona od slušalaca ne traži da razmišlja o onome što je čuo. Uglavnom je jednostavna, a tekstovi pjesama prosti i banalni. Spominju se pare, skupa auta, pištolji… Sve su to primamljive kategorije prema kojima se rijetki, od obrazovanja do porodica, kritički odnose. Kritički odnos je danas vrlo bitan. Potrebno je dekonstruisati poruke koje ta muzika emitira.

Koliko kroz svoj angažman u Kući dobrih tonova uspijevaš djecu uputiti prema drugim sadržajima? Evo, prema Deep Pruplu, naprimjer, koji je tebi bio važna kategorija u odrastanju?

Ni u kojem slučaju ne nastojim da djeci namećem sadržaje. Moje je da im samo pokažem da ima još nešto. Njih se zasipa samo jednom vrstom muzike. Želim da im pustim još nešto, da to poslušaju i procjene da li im to prija ili ne. Kako nisam imao, niti sam želio autoritete koji će mi diktirati da slušam ovo ili ono, tako ne želim djeci nametati bilo što. Po prirodi stvari, oni sami trebaju da biraju muziku, kulturu, umjetnost shodno svome senzibilitetu, prirodi i interesima. Moje je da ih upoznam sa drugim sadržajima koji do njih ne dopiru, da im objasnim taj sadržaj, da im osvijetlim kontekst u kojem je nastao, a sve ostalo je do njih.

Poručujem djeci da ima još puteva, no, od njih zavisi kojim ćemo od njih krenuti. Volim rock&roll i klasičnu muziku i jedno vrijeme me samo to zanimalo. Onda sam u neka doba shvatio da sam isključiv. I evo, u zadnje vrijeme, vježbam narodna kola, otkrivam taj vid muzike, i mogu reći da ima zanimljivim momenata. Bitno je da neprestano otkrivamo stvari, jer svaka nova nas obogaćuje.

Koje još vrijednosti nastojiš promovirati kod djece i kako?

Radeći u Kući dobrih tonova vodim računa da djecu upoznam sa univerzalnim ljudskim vrijednostima – solidarnost, empatija, ljubav – kako kroz muziku, tako i kroz druge aspekte odgoja i obrazovanja. Jasno je da je sve to pedagogija, uzmemo dijete za ruku i vodimo ga prema vrijednostima, uvodimo ga u život. Dajem im izbor i mogućnosti.

S djecom, konkretno, radim klavir i harmoniku, ali slagao bih nekome kad bi rekao da samo radim to. Pokušavam ih naučiti i pokazati im i druge stvari, odsvirati nešto na drugim instrumentima, otpjevam im pjesmu, pa možda se to drugo nešto nekome dopadne. Nijedno dijete nije isto i nema sklonosti prema istome. Ne postoji univerzalni način.

Kakve su reakcije djece na to što radiš?

Ima djece do kojih je teško doprijeti. To su ona djeca kojima je sve teško i nikad im ništa nije jasno, i oni su poseban izazov. Na kraju procesa vidiš da mogu i da hoće. Nastojim da ih u startu razumijem. Shvatim da nisu imali prilike, dolaze iz sredine gdje nisu imali mogućnosti, onda im nastojim pomoći. Nije isto učiti nekoga ko je u porodici imao susret sa instrumentima i ko nije.

Zašto si izabrao da radiš baš u Kući dobrih tonova?

Želim da muzika bude dostupna svakome, prvenstveno ugroženim kategorijama djece. Kroz muziku, u Srebrenici djecu učimo solidarnosti, jednakosti i onim vrijednostima koje bi trebale biti na čelu našeg odnosa prema životu i okruženju.

Stalo mi je da pošaljemo poruku kako je muzika svijet kojem svi pripadamo i u kojem smo svi jednaki. I uspijevamo u tome. U Kuću dobrih tonova dolaze i mlađi i stariji, i dječaci i djevojčice, putujemo na koncerte, imamo svoj bend, učimo jedni od drugih…

Možemo li na ovaj način zadržati mlade u Bosni i Hercegovini?

Možemo, ali nam treba podrška. Naprimjer, jako bih cijenio da neko u nekom gradu u ovoj zemlji prepozna mladog bubnjara, naprimjer. Da prepozna da su njemu ti bubnjevi važni u životu. Nijednoj opštini, ma kolika bila, nije teško izdvojiti oko hiljadu maraka da tom jednom svom mladom građaninu kupi set bubnjeva. Ili gitaru. Svejedno. Time mu šalješ poruku da ti je stalo do njega. Pa će onda neko drugo dijete početi svirati, pa treće… Pa će formirati bend. Onda će mladi dolaziti na koncerte, razvit će se kultura koncerata, mladi će se zabavljati i osjetiti se prisutnima u svijetu u kojem žive, a samim time važnima. Ovako, stvari će, bojim se, otići u drugom pravcu.

Kući dobrih tonova prepoznajemo potencijal u mladima i stalo nam je od njih. Svako od nas pojedinačno, u svom mikrokozmosu, može učiniti stvari boljima samo ako ono što radimo – radimo najbolje što možemo.

Leave a Reply