Violeta živi u Srebrenici, treći je razred srednje škole i već pet godina svira bubnjeve u Centru za mir, kulturu i psihoterapiju Kuća dobrih tonova. Tim povodom je, zajedno sa stotinama druge djece, putovala u mnoge evropske gradove gdje je učestvovala na koncertima i muzičkim kampovima. U prve tri sedmice svoga života je imala dvije operacije; jednu na jednjaku, a drugu na srcu.

Prethodno objasnivši da želimo ispričati priče o onima koji učestvuju u programima Kuće dobrih tonova, Violetu i njenu majku, Valentinu, smo posjetili u njihovom stanu. U kuhinji je peć na drva, a velika dnevna prostorija je pregrađena kako bi se dobila manja dječja soba. U dnevnoj sobi su trosjed i dvosjed, na velikom regalu stoje slike, dječje lutke i televizor. Iz dnevne sobe se izlazi na balkon. Ispod zgrade je ulica koja iz Potočara vodi prema centru Srebrenice. Pričaju da u gradu ne živi mnogo ljudi, te da, kad je sunčano, izgleda kao da su svi izašli na ulice.

Violeta pokazuje snimak na mobitelu. Samu je sebe snimala u jednoj od vježbaonica u Kući dobrih tonova. Sjedi za bubnjevima i svira s posvećenošću profesionalca. Ruke su joj brze i svaki pokret se čini tako prirodnim, kao da nije naučen, kao da je dat. Dok istječu minute snimka, njena majka priča o počecima, osvrće se na život u Srebrenici, prisjeća se teških trenutka i iskazuje poštovanje prema onima koji su činili mnogo da njena kćerka odraste u, koliko je moguće, mirnom i zdravom okruženju.

„Došla je jedan dan i rekla mi da se upisala u muzičku školu. Kaže, sva djeca su, pa i ja. Otišla je sama, upisala se i ostala sve ove godine… Kupila sam joj nedavno mikrofon i zvučnike, sad pjeva i po kući. Toliko sam se bojala za nju da sam se uvijek pitala šta će ona raditi u Srebrenici, kako će odrastati, da li će ostali imati razumijevanja prema njenom zdravstvenom stanju, koliko mogu da je zaštitim, kakvo će biti okruženje u kojem bude učila!?“

Violeta se kao drugo dijete rodila u Srebrenici gdje su njeni roditelji došli iz Bugojna 1996. Najprije su živjeli kao podstanari da bi pet-šest godina nakon dolaska kupili stan. Pričaju da žena koja im je prodala stan živi u Vogošći, da ih redovno obilazi i da sve ove godine njeguju prijateljstvo s njom. Nakon što njena majka završi rečenicu, Violeta nastoji da da mišljenje o onome o čemu se govori, da dopuni i objasni. Na sva pitanja odgovara jasno i razborito, puštajući da njen smisao za humor dođe do izražaja. Opušteno i veselo priča o svojim nastupima naglašavajući koliko joj je važno što je dio jedne muzičke priče.

„Meni je muzika kao terapija. Volim bubnjeve, volim zvuk koji oni stvaraju, volim da improviziram i sveukupno je jako umirujuće. Nikad nemam tremu. Uvijek, kad su koncerti, zagledam se u jednu tačku i tako se isključim. Nastavnik mi govori da sam dobra. Valjda sam?! A opet, možda i nisam toliko dobra, ali meni je dobro.“

U Srebrenici djeci mimo škole ostane ulica kao jedini prostor za zabavu i druženje, što je bio razlog da Valentina, zajedno sa drugim roditeljima, brine o svijetu u kojem će odrastati njihova djeca.

„Od kada se rodila, pitala sam se kud ću s njom. Ovdje nema ništa. Igrališta i ulica nisu garancija ničemu. Razgovarala sam i sa drugim majkama, pokušale smo na razne načine smisliti sigurno okruženje za svoju djecu… Srećom da je krenula da uči svirati bubnjeve. To mi je bilo ogromno rasterećenje, jer znam da je gore na sigurnom i da je niko neće uznemiravati. Čak i kad putuju na koncerte i kampove, ona se meni javi kad dođe, kad negdje ide, kad se vrati. Nikad se nisam brinula.“

Nakon redovne nastave, Violeta odlazi na vježbanje. Često dođe prije svih ostalih, jer joj lakše da dođe ranije, nego da se poslije škole vraća kući odakle bi opet morala prema centru grada gdje se nalazi zgrada Kuće dobrih tonova. Vrijeme dok čeka nastavu ona iskoristi vježbajući, a kad nastava počne, onase pridruži zajedničkom učenju. U međuvremenu ima obezbijeđen ručak, što joj je dodatna olakšica.

„Najdraže mi je odmah poslije škole otići na bubnjeve. Neko vrijeme budem sama u vježbaonici i to mi baš godi. Jednom sam gostovala i na televiziji, čak sam i u jednom filmu igrala. Volim nastupati.“

Kad se rodila u bolnici u Zvorniku, Violetu su morali odvesti u Beograd na hitnu operaciju. Njena majka je ležala u krevetu i čekala da joj donesu dijete. Govorili su joj kako će sve biti uredu i kako će joj čim prije pokazati bebu, ali, ispostavilo se, tada ništa nije bilo uredu, pa su ljekari iz porodilišta tek rođenu bebu, zamotanu u deku, unijeli u ambulantna kola i poslali prema Beogradu, a prema riječima njene majke, svi su mislili da neće preživjeti. U Beogradu su joj najprije operisali jednjak.

„Bili su to najteži dani u mom životu. Kad su prošle operacije i kad sam došla u Srebrenicu, ona je jedva bila živa. Kasnije su mi komšije priznali da su pričali kako neće ni jutra dočekati. Borila sam se za njen život, noćima nisam spavala, zapisivala sam svaku tabletu koju joj dajem, sat i minutu kad je uzela lijek. Nisam znala kad je dan a kad je noć. Molila sam se da moje dijete preživi. Njena starija sestra je ispaštala mnogo zbog toga, ali se jako brinula za nju i pomagala mi koliko je mogla. Kad sam izlazila iz bolnice u Zvorniku bilo je najteže. Sve majke su iznosile djecu, a ja torbe… Kad su mi onda u Beogradu rekli da mora na drugu operaciju, pomislila sam: ‘Bože, zar nju tako malu?!’“

Godinama poslije, osim što je Violeta kroz svoj tinejdžerski život naučila svirati bubnjeve, ona je u Kući dobrih tonova pohađalai kurs njemačkog jezika, što joj je pomoglo da se snađe tokom boravka u Havixbecku. Priznaje još da više voli rižu koju servira kuharica Šefija na pauzi između sviranja, nego rižu koju napravi njena mama.

„Ja sam njoj uvijek govorila da joj riža nije kao kod Šefije, pa je ona jednom pitala za recept, ali opet nije uspjelo“, kaže Violeta, koja nastoji da što više vremena provodi sa svojom majkom, svjesna da će doći dani kad će je studiranje, poslovi i obaveze možda odvesti iz Srebrenice.

„Gdje god da odem i šta god da budem radila, biću ono što jesam – odgovorna i vrijedna. Nijednu obavezu neću preskakati i na vrijeme ću polaziti na posao. Sve godine moga školovanja uvijek sam bila spremna desetak minuta prije nego što dođe autobus“, kaže Violeta, dodavši da je učeći svirati bubnjeve naučila da može, bez obzira na okolnosti, prepreke i poteškoće, biti ono što jeste ponosna na to što jeste.

Popodne koje smo proveli s Violetom i njenom majkom je bilo sunčano i toplo. Takve jesenje dane mještani koriste da pripreme drva za nadolazeću zimu. Bez obzira što će se, kad dan okraća i zimski snjegovi zametu ulice, u domovima svjetla gasiti s prvim mrakom, kroz ulice će odjekivati glasovi iz Kuće dobrih tonova, vježbat će se za nastupe hora, bend će svirati novu kompoziciju, a Violeta će zajedno sa desetinama drugih mlađih kolega odrastati u okruženju u kojem može da se zabavlja, uči i uživa.

Leave a Reply