U Srebrenicu treba doći zbog ljudi koji u njoj žive

U Kući dobrih tonova imamo priliku da učestvujemo u kreiranju sadržaja kojima ćemo se baviti i uživamo u njima, rekla je Nejla

 

U Srebrenici su svi ljudi nekako simpatični, svi se međusobno poznajemo, i kada bi me neko pitao zašto je bitno doći u Srebrenicu, rekla bih zbog ljudi, zbog Gubera, zbog jezera Perućac, zbog Kuće dobrih tonova, priča Nejla, tinejdžerka koja živi u Srebrenici, kojoj je slikanje hobi i koja nema problema s matematikom.

Nejla u Kuću dobrih tonova dolazi već pet godina, naučila je svirati klavir i harmoniku i neizostavna je članica hora. Živi u Srebrenici sa roditeljima i bratom i žali što u njenom gradu nema više sadržaja za djecu i mlade.

Pretjeruju kada kažu da nema mladih i djece u Srebrenici. Ima nas i hoćemo da stvaramo grad za sebe.

“Pretjeruju kada kažu da nema mladih i djece u Srebrenici. Ima nas i hoćemo da stvaramo grad za sebe. Ali, nemamo često priliku da nađemo sadržaje koji nam odgovaraju. Ljetne raspuste uglavnom provodimo ne radeći ništa. Odlazimo na Guber, gore je lijepo i osvježavajuće, ali nama trebaju dinamični sadržaji, oni u kojima ćemo se razvijati i kroz koje ćemo učiti”, nastavila je Nejla čiji otac radi u MUP-u, a majka u lokalnom marketu.

Na spomen osnovne škole, izdvojila je matematiku i fiziku kao predmete koje voli i s kojima nema problema, dok ju je teško zainteresirati na časovima biologije, geografije i historije. Engleski jezik je naučila gledajući filmove i slušajući muziku, pa je ono što je radila u školi bila dopuna njenom znanju.

„U školi neke predmete učim samo zato što moram. Voljela bih da ljudi dođu u Kuću dobrih tonova da vide kako se zabavljamo. Za razliku od redovne škole, u kojoj je sve unaprijed definirano, gore imamo priliku da učestvujemo u kreiranju sadržaja kojima ćemo se baviti i da uživamo u njima. Nastavnici nas pitaju koje pjesme hoćemo da uvježbavamo i imamo izbor, a časove klavira, harmonike, gitare i bubnjeva prilagođavaju nama. Bude nam zabavno, a naučimo mnogo“.

Dok razgovaramo o njenom životu u Srebrenici, pokazuje svoje radove koji su nastajali na časovima likovne kulture i na malim odmorima. Za jedan od njih je dobila nagradu povodom Dana nezavisnosti BiH. Naslikala je konjanika na bijelom konju koji nosi zastavu, a u njegovoj sjeni su simboli BiH – Stari Most, stećci, tvrđave, rijeke i planine.

„Nešto od mojih radova je nastalo slučajno, na malim odmorima, ili kad mi je dosadno na časovima, ali ovaj sam bojila sedam sati, vodila sam računa o svakom detalju. Tako radim kad mi je stalo. Tako učim i svirati, jer to volim i jer mi je bitno“, kaže Nejla, čija majka sumnja da će njena kćerka sačuvati svoje radove, pa ih onda fotografiše i pokazuje ih na mobitelu.

Od kada je redovna članica Kuće dobrih tonova, Nejla je putovala u Njemačku, Sloveniju, Hrvatsku. Posebno joj je u sjećanju ostao nastup u dvorani Lisinski u Zagrebu.

U Lisinskom smo bili izvrsni. Dosta smo vježbali i bili smo sigurni u ono što smo izvodili.

“U Lisinskom smo bili izvrsni. Dosta smo vježbali i bili smo sigurni u ono što smo izvodili. Publika je bila oduševljena. Poslije koncerta smo bili toliko umorni da smo odmah zaspali. Nastupali smo i u mnogo gradova u BiH. Bili smo u Sarajevu, Mostaru, Konjicu, Zenici… Sjećam se, jednom smo bili budni do ponoći, a onda su nam naši nastavnici donijeli pizzu. Bilo je zabavno. U Njemačkoj smo, naprimjer, proveli divno vrijeme sa vršnjakinjama koje su pričale kako je živjeti u njihovom gradu i koje su rado slušale o životu u Srebrenici. Učili smo ih nekim našim riječima”, priča Nejla, koja s roditeljima ljeti dane uglavnom provodi na jezeru Perućac.

„Jezero Perućac duboko i veliko i treba se paziti. Mi imamo čamac i ljeti provedemo po cijeli dan na vodi. To su mjesta gdje odrastam i uživam u njima, ali volim i grad i voljela bih kada bi u gradu bilo više prostora za nas mlade, jer u suprotnom, biće nam dosadno i otići ćemo“.

Tokom sljedećeg ljetnog raspusta, Nejla se planira posvetiti čitanju i gledanju filmova. Kaže da joj nisu zanimljive sve lektire koje su u obaveznom nastavnom planu i programu i voljela bi da je taj izbor prilagođen uzrastu. Stoga je sebi postavila izazov da tokom ljeta pronađe knjige koje više odgovaraju njenom dobu i senzibilitetu i prema kojima su, po mogućnosti, snimljeni filmovi.

Spominjemo kako je Kuća dobrih tonova prije tri godine organizirala sedmodnevni muzički kamp za djecu iz Srebrenice, Bratunca i Potočara, kojima su u goste došla djeca iz Srbije, Hrvatske, Njemačke i Austrije. Na kampu je učestvovalo nekoliko stotina tinejdžera i svi zajedno su zadnjeg dana održali koncert za građane u Kulturnom centru.

Ono što sam vidjela i doživjela je posebno iskustvo i to su sadržaji u kojima bismo rado učestvovali tokom ljeta.

„Nažalost, bila sam samo prva dva dana na kampu, a onda sam morala otići iz Srebrenice. Ono što sam vidjela i doživjela je posebno iskustvo i to su sadržaji u kojima bismo rado učestvovali tokom ljeta, a njih je sve manje“, zaključila je Nejla.

Kad završi srednju školu, Nejla bi najradije otišla studirati u SAD. Njenim roditeljima je to daleko, ali ne dvoje oko toga da li da svoju kćerku pošalju na studije u inostranstvo, jer tamo su, ipak, kako rekoše, prilike bolje. I gdje god da je prilike odvedu, ona će sa sobom nositi uspomene na odrastanje u jednom malom u gradu u kojem su mnogi dobri tonovi odsvirani iz njenog srca.

 

*U narednom periodu ćemo objavljivati priče o djeci Kuće dobrih tonova. Ovo je četvrti sadržaj iz tog serijala, a prethodno ste mogli pročitati priču Porodica kojoj je život u Srebrenici izbor, a ne nužnost.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *